’96 došli do Prve omladinske lige Srbije – posle 26 godina ponovo na okupu na stadionu sa kog su potekli

 ’96 došli do Prve omladinske lige Srbije – posle 26 godina ponovo na okupu na stadionu sa kog su potekli

Momci koji su te 1996. činili omladinski tim FK Jedinstva danas su ponovo udruženi istrčali na Gradski stadion, kako bi simbolično obeležili 26 godina od plasmana u Prvu omladinsku ligu Srbije. Oni su bili prva generacija paraćinskog Jedinstva koja je izborila ulazak u jedno savezno takmičenje, a danas, dve i po decenije kasnije, revijalnim mečom obeležili su svoj uspeh i prisetili se vremena koje im je zauvek ostalo u najlepšem sećanju.

Ovo što smo se sada ovde okupili…nema ništa lepše od toga. Sa mnogima se dugo nisam video, sada smo se skupili da se podsetimo kako je to bilo pre 26 godina. Pamtim jednu utakmicu u Brusu kad smo igrali, kada sam molio sudiju da produži utakmicu 5 minuta. A do tog 90. minuta imali smo bezbroj šansi. I onda sam ga ja kod 1:0 rezultata za nas molio da produži utakmicu, znači mogli smo i da izgubimo.

priča Nenad Petrović, jedan od omladinaca Jedinstva ’96 koji je kasnije, tokom svoje fudbalske karijere nosio i dresove Javora iz Ivanjice, kruševačkog Napretka.

Kako bi zaigrali u Kvalitetnoj ligi Srbije, omladinci godišta ’78, ’79, ’80 i ’81 morali su da prođu kvalifikacije protiv Dubočice iz Leskovca, niškog Železničara i Puteva iz Zaječara.

Bili su to jako teški protivnici. Pamtim baš prvu utakmicu ovde, Džigi i ja smo bili najbolji golgeteri lige i pamtim da sam imao veliku povredu prepone kad smo trebali te kvalifikacije da igramo i čak sam bio na klupi, nisam mogao da igram. I stisnuo sam zube što se kaže u toj bitnoj utakmici protiv Železničara, ovde smo vodili 2:1 prvo poluvreme, ja sam ušao na poluvremenu, dao sam gol za 3:1, posle sam njemu namestio za 4:1 i mislim da se tako i završila utakmica. Bile su jako teške utakmice, bilo je toplo vreme. Bilo je i publike, naši roditelji, drugari iz škole, prijatelji…baš je bila stvarno neka atmosfera lepa za pamćenje. Više pamtim te neke utakmice nego kada sam kasnije igrao u seniorskom fudbalu.

priseća se Bojan Kočinac.

Tadašnji omladinci zeleno-belih do kvalifikacija su stigli osvajanjem lige RIS-a (Regiona Istočne Srbije), da bi potom dobili priliku da se za Kvalitetnu ligu bore protiv pobednika drugih regiona. Bojan Brajković, kapiten tadašnjeg tima, kaže da ekipa Jedinstva nije imala igrača koji se izdvajao po talentu, ali je ono što su postigli zajedno neverovatan uspeh. Ipak, kako kaže, ima utisak da je generacija koja je ispisala istoriju Jedinstva izborivši se za savezni rang takmičenja, nepravedno zapostavljena i zaboravljena.

Kažu da je karakter naša sudbina i da karakter čine duša, srce i mozak, a meni je jedno od ta tri sigurno ostalo sa ovom ekipom i sigurno je najlepši period mog života. Znaš kako, ja ne znam ko je mogao da dođe ovde a da mi ne pobedimo. Generalno, generacija koja nije imala velike talente, ali svi zajedno smo učinili nešto neverovatno. I zaista, možda ostaje neka žal što je generacija kao takva koja je nakon sto godina uvela Jedinstvo u savezni rang takmičenja – u Prvu ligu Srbije ostala možda malo skrajnuta sa strane i negde, evo do danas, neupisana u paraćinske anale.

ističe Brajković.
Omladinci Jedinstva ’96 i sadašnji omladinci FK Jedinstvo

Paraćinska publika, zahvaljujući ovim momcima, imala je priliku da te godine na Gradskom stadionu gleda mečeve protiv Partizana, Crvene zvezde, Čukaričkog, Mladosti iz Lučana, čačanskog Borca, Zemuna – koji su bili neki od atraktivnijih protivnika zeleno-belih.

To su sve velikani našeg fudbala i u seniorskim timovima, a i u tim mlađim selekcijama. Sećam se utakmice koju smo ovde igrali protiv Čukaričkog. 3:3 se završila, ali strašno dobra utakmica i sa naše strane, a i za njih su tada igrali neki kasnije reprezentativci, igrači koji su posle igrali za Zvezdu i Partizan. Dostojno smo reprezentovali paraćinski fudbal. Te utakmice se najradije sećam, tada sam postigao dva gola, to je jedna od mojih dražih utakmica. Izdvojio bih i utakmicu protiv Partizana ovde u Paraćinu, izgubili smo nažalost 0:1, za njih su tad igrali Duljaj, Kežman, Kojić…strašni igrači. Oni su nas vrlo teško dobili i na kraju smo dobili čestitke od svih njih i njihove uprave kako smo se dostojno nosili. Ta sezona, ta naša prvoligaška epizoda bila je jedan od najvećih uspeha u paraćinskom fudbalu.

priseća se Ivan Milojković Džigi

Prva generacija koja je uspela da zaigra saveznu ligu, a veliku ulogu u tome imao je prof. Ljubiša Bogdanović koji je ove momke okupio, selektirao i trenirao još u školi fudbala – od petlića pa nadalje. Ni posle 3 decenije nisu zaboravili svoje fudbalske početke, te su pre revijalne utakmice obišli grob profesora Ljubiše Bogdanovića u Glavici kome, kako kažu, duguju veliku zahvalnost za kasnije uspehe. Potom, u kategoriji omladinaca ekipu preuzima Boba Maksimović, da bi ih kroz Kvalitetnu ligu vodio Moma Tomić. Danas se sa dvadesetak svojih nekadašnjih izabranika na Stadionu Jednistva nalazio i trener Slobodan Boba Maksimović.

Ovo okupljanje budi jake emocije i vraća me u onaj period devedesetih godina kada je bilo mnogo teško u zemlji, a rad sa ovim momcima tada od ’92 do ’96 budi mi jednu nostalgiju za jednim iskrenim, pravim, prijateljskim odnosom sa svima njima i tada, a i sada posle toliko godina. Ovo je jedna posebna grupa momaka, igrača našeg kluba FK Jedinstvo koji su od najmlađih dana proveli svoj život sportski do 18. godine života, neko i posle toga, igrali za ovaj klub i živeli za ovaj klub. Oni su svojim radom, svojim zalaganjem, svojom istrajnošću, upornošću i drugarstvom izborili taj rezultat i uspeli da se plasiraju u Kvalitetnu ligu Srbije. To je jedna posebna generacija…te naše pripreme koje smo mi provodili na Grzi i zimi i leti su uticale na to da se oni toliko zbliže i oni su sada prijatelji, evo koliko je to godina, više od 30. I drže se zajedno, na okupu su, to je jedno veliko bogatstvo za njih.

kaže Boban Boba Maksimović.

Mnoge od dvadesetak nekadašnjih igrača Jedinstva koliko ih je danas bilo na Gradskom stadionu život je odveo van Paraćina. Ipak, kad god imaju priliku da se okupe – ne propuštaju je. Na desetogodišnji jubilej okupili su se u nešto oskudnijem sastavu, igrali meč protiv prvotimaca Jedinstva i pobedili. Danas, šesnaest godina kasnije, rezultat je ostao po strani, a pobedilo je drugarstvo. Na rastanku obećavaju da neće ponovo proći toliko vremena do novog okupljanja i da će ubuduće praviti svojevrsnu „maturu“ – dan koji će posvetiti onome što ih sve spaja: ljubavi prema fudbalu, anegdotama iz mlađih dana i vremenu kada su bili nerazdvojni.

Povezane objave