UČITELJICA JELENA VUKOBRATOVIĆ: Biti učitelj je najlepše zvanje, najsrećnija sam što sam veliki deo svog života provela sa decom

 UČITELJICA JELENA VUKOBRATOVIĆ: Biti učitelj je najlepše zvanje, najsrećnija sam što sam veliki deo svog života provela sa decom

Čitava ova nedelja posvećena je deci. Ona kroz razne aktivnosti uče, ali i one životne lekcije, a u tome su im glavni „saborci“ – učitelji. I učitelji su ove nedelje imali svoj dan – 5. oktobar koji je kao Svetski dan učitelja još 1994. godine ustanovila organizacija UNESCO, a sa ciljem da se pruži podrška prosvetnim radnicima. Upravo to je razlog zbog kog se danas bavimo značajem ove profesije u današnjem društvu, time koliko je promena pretpelo bazično obrazovanje prethodnih godina i sa kojim se to izazovima najčešće susreću učitelji. Naša sagovornica tim povodom je Jelena Vukobratović, učiteljica koja je više od tri decenije provela u prosveti, a zaposlena je u paraćinskoj Osnovnoj školi „Stevan Jakovljević“.

Imate višedecenijsko iskustvo u radu sa decom. Kakav je Vaš utisak, koliko se uloga učitelja u obrazovanju dece promenila kroz taj period, da li je odgovornost danas veća ili manja nego ranije?

Učiteljica Jelena Vukobratović:

Ovog septembra sam ušla u 34. godinu najlepšeg zvanja i zanimanja – biti učitelj. Uloga učitelja je od izuzetne važnosti za jednog mališana. Isto mišljenje sam imala i kada sam počela da radim, a sada sam ubeđena da je ta uloga još značajnija. Roditelji su prezauzeti svojim poslovima i obavezama, pa često mi, učitelji, više provodimo vreme u školi, u radu i priči sa dečicom nego oni. Pored roditelja, mi smo ličnosti koje deci puno pričaju, savetuju ih, teše, štite, podržavaju, ponekad i kritikuju, ali sve u želji da ta deca osete ljubav, sigurnost i podršku. Često smo im pored učitelja i lekar, zubar, logoped, psiholog, prijatelj i drug. S obzirom da je tehnologija zauzela ogromno mesto u našim životima, prinuđeni smo da ih i od tih „internet – nemani“ sačuvamo i uputimo u pravilno korišćenje.

Sa kojim ste se izazovima nekada susretali i sta vam je, pre recimo 20 godina bila „najveća briga“ a šta je to danas?

Učiteljica Jelena Vukobratović:

Ranije sam, kao početnik i mlad učitelj, brinula o tome koliko ću na najbolji način preneti znanje deci, posetiti brojne edukacije i seminare i sve to primeniti u nastavi. Susretala sam se i sa decom sa posebnim potrebama i to mi je bilo izazovno – kako dopreti do tog deteta, naučiti ga da pričamo, učimo i smejemo se zajedno, naučiti drugu decu da ga uvaže i prihvate. Nije bilo ni adekvatnih nastavnih sredstava, pa smo morali sami da ih izrađujemo. Bilo je i situacija kada za vreme nastave nestane struja, nema grejanja ili se dete odjednom onesvesti ili počne da povraća, krene mu krv iz nosa. U takvim situacijama sam morala biti veoma pribrana, snalažljiva i hrabra.

A sada mi je najvažnije da su mi đaci zdravi, da su nasmejani i da su srećni u školi, na časovima, odmorima, izletima i ekskurzijama. Najveća briga mi je kako ih sačuvati od neprimerenih sadržaja na digitalnim uređajima i uticaja lošeg društva. Nastojim da čestim razgovorima sa roditeljima pospešim i učvrstim vezu dete – roditelj. Najvažnije je da verujemo u naše đake, da ih hvalimo i podstičemo, da im budemo „vetar u leđa“.

Koliko se odnos prema učiteljima vremenom promenio? Odnos dece prema učiteljima, ali i odnos roditelja prema učiteljima.

Nažalost, mnogo. Srećna sam što sam svoj radni vek započela u vreme kada se autoritet direktora, učitelja, nastavnika poštovao, kada su se vaspitanje i kulturno ponašanje zaista cenili. Deca su sada mnogo slobodnija, neposrednija, ali su i kreativnija, elokventnija i snalažljivija. Roditelji su ambiciozniji, ponekad previše štite i opravdavaju postupke svoje dece, ne želeći da prikažu pravu sliku deteta. I oni su slobodniji u komunikaciji sa učiteljima, ponekad grubo reagujući na neku ocenu ili kritiku, jer su dobili veliko pravo učešća u rad škole.

Zašto je važno da imamo dobar odnos i razumevanje u trouglu dete – učitelj – roditelj?

     Taj čuveni trougao je izuzetno važan iz prostog razloga da ne dođe do razilaženja u stavovima. Naime, učitelj treba da poštuje porodična pravila, mišljenja, potrebe, ali isto tako i roditelji treba da ispoštuju mišljenje i stav učitelja. Tako će dete oko sebe imati istomišljenike, koji se poštuju i uvažavaju, dopunjuju i razumeju, a sve u cilju razvijanja jedne mlade ličnosti. Uvek sam raspoložena za saradnju sa roditeljima. Dešava se da nakon razvoda, smrti člana porodice, preseljenja ili rođenja drugog deteta nastanu brige i problemi u porodici, što se odražava na ponašanje deteta. Smatram da to učitelj treba da zna kako bi adekvatno reagovao u nekoj situaciji. Ili, ako učitelj primeti promenu u ponašanju deteta, odmah bi trebalo nazvati roditelja, upoznati ga sa problemom i zajedničkim idejama i stavovima pomoći detetu.Uvek sam svoje odeljenje doživljavala kao jednu porodicu. Sa svojim đacima i sada delim naše radosti, uspehe, brige i probleme. Nastojim da kod njih razvijem empatiju, uvažavanje, poštovanje, pravo i iskreno drugarstvo, jer to ostaje za čitav život. A sa roditeljima smo svi malo proširenija porodica, pa je ta saradnja od izuzetne važnosti.

Nedavno je osvanula vest da je više od 40.000 učenika u Srbiji potpisao peticiju kojom traže da škola traje 4 dana nedeljno, a obrazloženje je da nemaju dovoljno vremena za igru i vanškolske aktivnosti. Šta mislite o tome?

Mislim da je to nepotrebno. Važno je samo dobro isplanirati dan, svoje školske obaveze, kao i igru, druženje, gledanje tv – a, čitanje knjige, hobi. Smatram da dete treba, prema svojim sposobnostima i interesovanjima, da izabere jednu do dve vannastavne aktivnosti, posveti se njima i tako ih uspešno savlada. Preambiciozni roditelji su skloni da detetu nametnu previše obaveza, pa dete ne može sve da postigne, gubi volju i energiju, stvara otpor  i postaje razdražljivo. U dnevne aktivnosti treba uvesti više razgovora sa detetom o školi, društvu, temama koje okupiraju dete, uvrstiti šetnje, zajedničko obavljanje kućnih poslova, kupovine namirnica, gledanje dobrog filma, prelistavanje udžbenika i preslišavanje današnje lekcije. 

Kada se osvrnete na svoju karijeru, šta vas čini najsrećnijom i najponosnijom? 

Najsrećnija sam što sam veliki deo svog života provela sa decom, tim malim bićima, čiste i dobre duše. Radovala se svakom njihovom uspehu, sreći, petici, nagradi, a tugovala sa njima ako plaču, neko ih uvredi ili dođu tužni od kuće. I kada mi je bilo najteže, radost i mir sam nalazila u učionici, zaboravljajući na svoje probleme. Deca su uvek znala da me nasmeju, oraspolože i razumeju. Toliko naših zajedničkih priredbi, recitacija, igre, glume, takmičenja su ispunili moje srce. Veliki je uspeh kada znate da su ta deca postala dobri i vredni ljudi, posvećeni svojim porodicama, poslu i prijateljima. Sa oduševljenjem volim da ih sretnem, da popričamo na ulici kao najveći prijatelji, posavetujemo se, zagrlimo i prisetimo školskih dana. Svi moji bivši đaci su sada veliki i porodični ljudi, empatični i elokventni, plemeniti i dobri. Ja sam bogata jer ih imam za prijatelje. To je najveći uspeh jednog učitelja.

Evo, i sada, dok ispisujem ove redove na molbu svoje bivše učenice, izuzetnog novinara, osećam se veoma ponosno jer i posle toliko godina, evo nas zajedno, samo što smo sada obe iza one strane katedre. 

I još nešto – kada nakon 30 godina vidite da su deca jedne generacije i dalje u kontaktu, iako na suprotnim krajevima sveta, kada se sastaju, razmenjuju slike i iskustva, proslavljaju svoje rođendane, godišnjice, mature, odlaze na putovanja – onda znate da ste u njih usadili osećaj zajedništva i prijateljstva.

Sve je manje onih koji izražavaju želju da se ovim zanimanjem bave. Kakvu poruku imate za one koji razmišljaju da baš ovu profesiju kao onu kojom će se u budućnosti baviti?

Za ovaj posao je potrebna velika ljubav, predanost i posvećenost. Učitelj može biti samo osoba koja voli decu, koja zna da ih sasluša, razume, smeje se i plače sa njima, koja ume da ih posavetuje, nauči i pokaže na najednostavniji način kako da shvate najteži pojam. Mladi ljudi koji žele da se bave ovim poslom moraju da se usavršavaju permanento, svakodnevno da uče, prate nova dostignuća i budu u žiži aktuelnih dešavanja. I još nešto, ako izaberu ovaj poziv, ostaće večita deca u srcu i u duši.

POTREBNO JE VELIKO SRCE KAKO BI SE OBLIKOVALI MALI UMOVI!

ističe učiteljica Jelena Vukobratović.

Povezane objave