Život na talasima jednog Paraćinca

 Život na talasima jednog Paraćinca

Posao iz snova ili noćna mora – obično su dva tumačenja koja prate ispovesti radnika na prekookeanskim kruzerima velikih svetskih kompanija. Tridesetjednogodišnji Paraćinac Gavrilo Radonjić 2016. godine u Kopenhagenu ukrcao se na jedan ovakav brod – Regal Princess i započeo svoju pustolovinu. Nakon 8 višemesečnih tura po svetskim morima, njegova pustolovina i dalje traje. Trenutno je na Siciliji, a za lokalni.rs temeljno nam prenosi svoje višegodišnje iskustvo rada i života „na talasima“.

NOVINARKA: Kako je došlo do toga da počneš da radiš na kruzeru? Kada si doneo tu odluku? 

GAVRILO RADONJIĆ: Moja motivacija je bila novac, nakon prvog završenog ugovora mog rođenog brata Stefana ja sam definitivno odlučio da krenem istim stopama. Dugo sam radio u očevoj firmi u Paraćinu, ali kao što svi znamo, stanje u našem lepom Paraćinu je sve lošije i lošije, to je bilo presudno da se spakujem i zaplovim u svet.

Koje poslove si radio? Da li si menjao pozicije i poslodavce?

Moj početak je bio na najnižoj poziciji u restoranu, i jako sam puno napredovao kako je vreme prolazilo. Trenutno sam na poziciji Waiter-Konobar što je jako dobra pozicija za raditi na brodu, što se tiče para. Nikad nisam menjao kompaniju do sad, radim za Princess Cruise Line Company, jedna je od vodećih u svetu ako ne i vodeća u ovom poslu. Kao što svi znate i vidite, turizam je grana koju je situacija sa koronom jako dobro zaljuljala.

Kakvi su generalno uslovi rada?

Uslovi rada su ok, dok smo bili u normalnim uslovima, veoma slični vojsci, blago rečeno. Trenutno stanje je totalno promenjeno i na brodu na kom sam ja trenutno je totalno opušteno i nezamislivo da je istinito – radim možda nekih 8 sati dnevno kao da sam u Srbiji, aktivnog rada imam 2 sata dnevno ali sam tako isto i plaćen – minimalac. Moj savet svim kolegama je da se ne vraćaju na brodove koji nisu u operaciji, što znači vraćeni u rad sa putnicima. Na brodovima koji su u operaciji i imaju putnike zarada je vraćena na staro, ali isto tako je jako važno da su se pojedini poslovi i dužnosti sa neverovatinih 12 i 13 sati dnevno povećali na 15 i 16 sati dnevnog rada, zbog pozitivnih na covid i rada u crvenoj zoni. Veliki problem je i nedostatak posade i stalni karantin, jer kao i svuda ljudi prenose virus i ako su 100% vakcinisani, što je obavezno na brodovima koji su u operaciji.

Koliko imaš „slobode“, uslovno rečeno, dok si na kruzeru?

Naš socialni život promenio se totalno, u smislu izlaska, druženja i ostalih osnovnih potreba koje svako normalno ljudsko biće ima. Nisam izašao sa broda 5 meseci. Takođe, veliki moj lični problem je što se radi konstantno sa maskom, testiranja za nevakcinisane su na 7 dana, a za vakcinisane na 14 dana. Velika je diskriminacija po pitanju vakcina, savet za sve ljude iz Srbije da ako žele da rade na Okeancima nikako ne primaju rusku ili kinesku, jer ovde se vode kao da su nevakcinisani i moraju da prime Johnson & Johnson ili Astra zenca – na brodu na kom sam ja trenutno, na drugim brodovim možda imaju i Pfizer ili Modernu, i opet će biti testirani na svakih 14 dana. U ovoj situaciji trenutnoj ja nisam izašao sa broda zadnjih 5 meseci, jedino dok smo bili na popravci broda u Marseille. Pošto nismo u servisu i na mom brodu nisu svi vakcinisani i ima ljudi koji ne žele da se vakcinišu, a kompanija zahteva da 95% posade bude vakcinisano, medicinsko osoblje bukvalno na fin i kulturan način svakog dana zove ljude na razgovor i posmatranje da vide da li su normalni i zašto ne žele da prime vakcinu. I na lep i fin način ih diskriminišu jer kako oni kažu, zbog vas drugi ljudi ne mogu da izađu sa broda i uživaju u slobodno vreme.Tako da…eto, izvucite sami zaključak iz moje priče i biće vam sve jasno.

Kako ukratko izgleda život na kruzeru? Čemu ti je najteže bilo da se prilagodiš?

Pre samo godinu dana, to je bila vojska i mašinerija koja ne staje 365 dana u godini. Danas to izgleda dosta drugačije, radi se sa manjim kapacitetom od 50-70% putnika, manje posade, više radnih sati, automatski više obaveza i odgovornosti. Polako ali sigurno zabrana izlaska totalno van broda će promeniti sve i biće jako teško psihički i fizički. Ranije smo imali Crew bar, svi sedeli za istim stolom jeli, pili, okupljali se nakon radnog vremena i to je bilo jako važno za sve nas, jer mi smo ovde jedna velika familija i svi se pomažemo i držimo zajedno. Uvek im izuzetaka kao i svuda, ali verujte mi na reč – kafana je veoma važan faktor nakon 12-13 sati rada; ne zbog alkohola ili žurki, to je naš ventil i tu izblejimo igramo bilijar, sony, stoni fudbal nakon jednog jako napornog dana u našoj metalnoj kućici.

Kako izgleda jedan tvoj radni dan?

Dan počinje jako rano, 5:30 ili 6 ujutru. Imamo vise rasporeda, u suštini svi su teški na svoj način, a najteži je Full dining, to je raspored koji se radi bukvalno celi dan od 6:30 ujutru za doručak pa do večere dok se vrata ne zatvore i gosti ne odu sa stanice. Bude par sati pauze između obroka i tako svaki dan dok traje putovanje. Brijanje je svakog dana, frizura kratko ošisana uredna, uniforma uvek čista i ispeglana, cipele uvek čiste (za sve ljude koji razmišljaju o brodu – cipele što udobnije, to je najbitnije za početak i za to ne žalite pare jer se stoji celi dan na nogama).

Gde si trenutno i koliko još destinacija imaš do dolaska u Srbiju? 

Trenutno sam u Italiji na Siciliji, za par dana putujemo za Limassol – Kipar. To je moja poslednja destinacija i odatle putujem direktnim letom za Beograd.

foto: G.R. lična arhiva

Kada se pomene život na kruzeru, svakome prvo na pamet padnu destinacije koje imaš priliku da vidiš. U koliko zemalja sveta si do sada boravio? Koja mesta od onih koja si obišao do sada su na tebe ostavila najjači utisak? 

Tako je, to je najlepša strana našeg posla koja se ne može opisati rečima, to se mora doživeti i to vredi verujte mi mnogo. U mnogo zemalja sam bio, iskreno imao sam puno i sreće da mi se pogodilo puno različitih tura. Ako mi verujete fali mi Indija, Južna Afrika i Bliski Istok da kompletiram ceo svet. Na prvom mestu za mene je Rusija – San Petersburg. Nakon toga Singapur, Bora Bora, Australia Sidnej, Melburn, zatim Japan Okinava, pa Njujork, San Francisko, Kanada, Aljaska, Argentina, Urugvaj, Estonija Talin, Grčka Atina, Nemačka Hamburg, Škotska, Irska, Italija ,Danska, Norveška, Švedska, Finska, Francuska, Meksiko, Kolumbija, Novi Zeland…ta netaknuta priroda zelenilo, i mnogo drugih zemalja sveta. Evropa je prelepa puna istorije, Amerika je fascinanta i očaravajuca kao na filmu, Južna Amerika kao iz snova – južno voće, tango, prelepe žene. Azija totalno drugi svet, druga kultura. Japanci su vrh, a u Vietnamu sam proveo nezaboravan dan u mom životu – za 1$ možete da se tako lepo provedete da ne možete da verujete da je to negde moguće. Zatim Kina, Taiwan…lepo je zaista videti Singapur, to je nešto nepoisivo. Sve u svemu, jedno prelepo životno iskustvo koje i dalje traje, i nadam se da se neće završiti dok ne obiđem ceo svet.

Koliko zapravo slobodnog vremena imate za obilazak mesta gde brod pristane?

Dok je sve bilo normalno i živelo se kako treba, imali smo pauze. Zavisi od rasporeda a u najboljem slučaju je to nakon doručka od 8:30 do 16:30 i u to vreme smo slobodni i uglavnom se ide napolje ili ako je neko mesto koje nije zanimljivo ili stalno posećujemo onda se spava i pune baterije. Zna da se desi da bude i nekog kao slobodnog dana, što znači ne radiš doručak i počinješ za večeru – to je lepo ali je retkost, u suštini nema mnogo vremena za uživanje u odeljenju restorana. Ko želi da uživa i ima više slobodnog vremena, on ne treba da dolazi na brod iskreno, ima i takvih pozicija doduše, ali onda nema para.

Da li ima dosta Srba među zaposlenima na kruzeru, koliko često imaš priliku da komuniciraš sa „zemljacima“? Pretpostavljam da sezaposleni različitih nacija. Kako izgleda vaše druženje? Komunikacija je na engleskom jeziku?

Da, u zadnjih par godina sve nas je više sa celog Balkana, stekao sam jako dobre prijatelje iz cele bivše Juge, i iskreno jako mi je drago da smo i dalje u kontaktu i puno ih sve pozdravljam ovim putem kad budu čitali. Engleski je obavezan i sve je na engleskom na brodu, mnogo je različitih nacionalnosti ako se ne varam 53 je broj ili 63 kojih rade na brodu za Princess. Ja sam usput naucio i malo španskog, italijanskog, kineskog.

Da li emotivni život „trpi“ ili može da funkcioniše kada si nekoliko meseci na brodu, pa nekoliko meseci kod kuće?

Iskreno nije ovo dobar posao za porodičnog čoveka ili osobu koja ima dugu vezu. Veliki je pritisak ovde sa svih strana, stresno zna da bude jako kad se sprema brod za putovanje u Ameriku i hiljadu je drugih razloga, mislim da nije dobar posao za ljude koji žele da sačuvaju porodicu na okupu, ili stabilnu vezu. Puno mojih prijatelja je ostalo bez devojaka, žena, porodica, jer jednostavno ne može i jedno i drugo. Ima slučajeva koji uspevaju i ja im se divim, svaka čast, ali ja nisam iskreno za tu priču i ne savetujem. Jer nešto moraš da izgubiš da bi nešto dobio, ako me razumete…ovde je ludo i živi se 300 na sat, vremena malo za sebe i bilo šta drugo.

Da li si u nekim trenucima pomislio „ma, nije ovakav život za mene“? Koje trenutke pamtiš kao najteže, najizazovnije? A šta je sa druge strane najlepše što pamtiš za sve godine rada?

Naravno, više puta do sada, ali novac je uvek bio taj koji me vraća iznova i iznova i drži ovde, ta sigurnost koju stekneš nakon svega i vratiš se kući u Srbiju i vidiš onu pustoš, čemer i jad. Moliš da što pre odeš ponovo pa koliko god da je teško, opet je 10x bolje od naše prelepe Srbije – to je surova istina. Najteže mi je bilo na početku, jezik nisam dobro znao i zbog toga sam i počeo na niskoj poziciji i platio cenu toga, e onda sam brzo učio i izborio se za sebe i stvorio sebi lakši i bolji život.

Ima trenutaka kada se lomiš, a onda izađeš na Boru Boru ili Barbados i zabodeš pivo u pesak i to bude neprocenjivo. Mnogo je lepih uspomena iz celog sveta, ali kad osetiš da si živ i da i ti imaš pravo da uživas u slobodno vreme nakon napornog i krvavog rada – e to je taj osećaj za koji vredi živeti.

Kako je pandemija virusa korona uticala na tvoj posao? Gde je tebe „zadesio“ sam početak pandemije, kada je ceo svet bio maltene zaključan?

Pandemija je postala svakodnevnica i iskreno ne vidim mesta panici, ljudi žive i rade, aerodromi rade, puni krcati avioni, puni autobusi sve normalno, i kad se izađe iz punog aviona sa 300 ljudi onda se drži kao distanca i nose se maske… Čujem sa drugih brodova da su gosti jako ljuti i nezadovoljni trenutnim tretiranjem od strane kompanija, jer samo se stavite u poziciju da platite jako skupo putovanje i da vam neko uskraćuje najosnovnije potrebe, druženje, morate da nosite masku, da vas testiraju i ako vam slučajno curi nos jer ste se prehladili od ventilacije koja je konstanto uključena – vi imate koronu i idete u karantin, to je neprihvatljivo i mislim da ovo mora da se završi i vratimo se normalnom životu.

U tom prvom momentu ja sam bio na istom brodu kao i sad – Island Princess, radili smo putovanje od 60 dana – celu Južnu Ameriku, vratili se u Majami iskrcali putnike, ukrcali nove i to putovanje je trebalo da traje 7 dana samo, a onda je predsednik Tramp rekao da svi stopiraju kruzere i istog dana je bilo otkazivanje sa svih stana i sve je stalo u roku od par dana. Mi smo bili zarobljeni sve do maja meseca na brodu, putnike iskrcali 17. marta prošle godine i lutali po morima i okeanima, niko nije hteo da nas primi da se iskrcamo i odemo kući. 8. maja je kompanija platila čarter let za nas Balkance i svi smo sleteli u Beograd i odatle svako svojoj kući, bilo je to jako iscrpljujuće, ne ponovilo se.

Šta ti najviše nedostaje kada si na brodu mesecima?

Naša hrana i normalan život koji svako zaslužuje.

S obzirom na to da i rođeni brat i sestra rade na brodu, koliko često imate prilike da se viđate?

Iskreno ne baš puno jer smo raštrkani po svetu svi, ali ova situacija koja je zadesila ceo svet je donela i nešto lepo, svi smo bili kod kuće i mogu da se pohvalim brat se i oženio, doveo snajku iz Meksika, bila je svadba u Paraćinu. Sestra je dovela Italijana – očekujemo još jednu svadbu ubrzo, tako da smo svi konačno bili na okupu.

foto: G.R. lična arhiva

Kako vidiš svoj život za 5 godina? Hoćeš li i dalje raditi na kruzeru?

U planu mi je da pređem preko bare – žargonski rečeno, radim na tome već dugo i mislim da se bližim cilju. Iskreno se nadam da neću biti na kruzeru, mada nikad se ne zna šta nosi noć a šta dan. Ponavljam, imam dobru poziciju trenutno, ako se vrati sve u normalu i ja se ne snađem u neki drugim vodama, ja ću se vratiti opet jer stvarno ne mogu da dozvolim sebi da propustim jako dobru priliku za dobru zaradu.

Za kraj, da li bi mladima koji sanjaju život van granica svoje države preporučio da se upuste u istu pustolovinu kao i ti?

Iskreno i da i ne. Sve se okrenulo naopačke, više niko ne zna kako će biti u budućnosti, mi se svi nadamo da će sve da se vrati na staro ali iskreno mislim da se to neće desiti u skorije vreme. Dok se stvari ne iskristališu i postave jasni i precizni uslovi rada, biće jako neprijatno i psihički i fizički neizdrživo. Još jedna jako važna stvar koju je pokrenula naša kompanija pre par godina na novim brodovima je Medaljon class- app projekat vredan par milijardi evra. U prevodu, sve se radi preko telefona i uređaja na ruci ili vratu – to je čip koji će sve nas radnike da prati i u svakom momentu će znati gde smo na brodu i šta radimo. Tako da ljudima koji žele da uđu u ovu priču sad iskreno ne savetujem jer puno košta i priprema i dokumenti i lekarsko uverenje, i kad sve to završe i spreme, ko zna kada će ih pozvati da se ukrcaju na brod i da odrade prvi ugovor pod svim ovim novim uslovima i pravilima. Naša kompanija ima 35 000 zaposlenih i u ovom momentu ako se ne varam radi 5 brodova, a ostali čekaju neko bolje vreme. Mislim da je bolje sačekati da se sve vrati malo u normalu, u smislu da krenu brodovi da rade sa 90 % kapaciteta i onda ako nemate bolju opciju – spakujte puno donjeg veša i čarapa, stegnite zube i videćemo se negde u svetu!

foto: G.R. lična arhiva

Povezane objave